Svijet je stao. Sitne radosti koje su činile našu svakodnevicu nestale su preko noći. Utihnuo je žamor grada. Uspavana Rijeka kao da sniva nekim drugim snom kojem ne znamo kraj.
Prazne ulice grada izgledaju nestvarno. Kao da smo nestali bez traga. Ali opet, u njima je život. Kroz misli mi prolaze scene iz ne tako davne prošlosti. Miris kestena na uglu. Božićne lampice koje prekrivaju komadić neba. Iskre sa dizalica koje kao da su zapalile svijet. Cika djece na Koblerovom. Onaj prastari, ofucani vlakić koji zvoni Korzom sada djeluje nekako ljepše. Čudno je kako sjećanja postaju življa, mirisnija, punija kad ste daleko od izvora.
Možda je ovaj san zapravo i dobra stvar. Možda se probudimo, kako jedan pjesnik kaže, drugačije budni. I iznova se naučimo radovati sitnicama koje si tako razmaženo uzimamo za pravo. Miris kave na Korzu. Ponovni susret s dragim licem. Topli zagrljaj. Sve boje place. Joie de vivre, kažu Francuzi. A mi – krepat ma ne molat. Čeka nas toliko radosti jednom kad sve ovo završi. Ona se budi.
Foto: Davor Žic